Moderna je sad ta stvar s vizualnim identitetom, svatko tko drži do sebe, svaka firma, klub, udruga nekoga za nešto, svako selo i grad, županija i država, ima dobro promišljen vizualni identitet i danas - priznajte da ste i sami toliko puta razmišljali o tome - posve je zapravo neshvatljivo kako smo prije samo dvadesetak godina funkcionirali bez vizualnog identiteta.
Stvar je upadljivo ista kao s mobitelima. Ne postoji među vama nitko tko se nije zapitao kako smo nekad živjeli bez mobitela, kako smo se nalazili u gradu, kako smo zvali pomoć s ceste, kako smo obavljali kupovinu, kako smo se bilo što dogovarali bez tih malih spravica iritantnog zvuka.
Danas - kad je i sastanak trojice ljudi na jutarnjoj kavi nemoguće organizirati bez pomoći mobilne telefonije i usluge konferencijskih razgovora - pomisao da su ljudi nekad bez mobitela organizirali cijele uređene civilizacije, vojne pohode na Rusiju ili kolonizacije prekomorskih zemalja, mora u vama izazvati osjećaj dubokog nespokoja za budućnost ljudske vrste.
Takva je, eto, ta nova moda s vizualnim identitetima. Gotovo da ih ljudi mijenjaju i razmjenjuju kao brojeve mobitela. “Evo ti moj novi vizualni identitet”, čut ćete razgovor dvojice poslovnih ljudi na Rivi. “E, super”, odgovorit će kolega spremajući u svoj kožni etui vizit-kartu - “vizit” je skraćeno od “vizualni identitet”, to ste shvatili. “A imaš li ti moj novi?” “Onaj s jedrom, sidrom, suncem i dupinom? Imam, kako nemam.”
“A ne, taj mi je od posla. Evo ti moj privatni”, odgovorit će mladi, uspješni trgovac nautičkom opremom vadeći spremno zgodno dizajnirani poklon-paket s promotivnim CD-om, majicom, kravatom, brošurom, rokovnikom i osvježivačem WC-šolja s obiteljskim logotipom.
Nitko ozbiljan ništa neće početi bez osmišljenog vizualnog identiteta. Naslijedili ste nedovršenu obiteljsku kuću u predgrađu Splita, u prizemlju betonske utvrde planirate otvoriti vulkanizersku radnju, što ćete prvo napraviti? Platiti, naravno, nekom ozbiljnom dizajnerskom studiju dvadeset tisuća eura da vam osmisli vizualni identitet.
Šest mjeseci poslije stojite ponosno pred svojom kućom na Sirobuji, na koju je dosjetljivi mladi dizajner postavio golemu rezervnu gumu nekog američkog dampera iz koje moćni reflektori na nebu ispisuju zvučan naziv tvrtke “Goodyear”, a vi razmišljate kako mu je samo pao na pamet taj naziv, pa još na engleskom. I to s gumom, tko bi se toga sjetio? Dobra ideja vrijedi svakog potrošenog eura.
Kako smo, zaista, funkcionirali u vrijeme kad nismo imali vizualne identitete? Kako je Napoleon pronašao Moskvu bez golemih billboardova s vizualnim identitetom carske Rusije, s kojih bi se smiješila neka plavokosa tenisačica čije se suze efektno pretvaraju u kupole crkve Vasilija Blaženog, sve uz slogan, recimo, “Moskva suzama ne vjeruje - be happy!”?
Kako je Engleska kolonizirala Indiju bez prepoznatljivog viktorijanskog vizualnog identiteta po kojemu će svaki ubogi Indijac znati da je pod britanskom krunom? Kako su stari Grci organizirali antičke Olimpijske igre bez profesionalno osmišljenog logotipa, majica, zastavica, naljepnica, plakata, televizijskih spotova, screen-savera i city-boardova sa sloganom “Posjetite staru Grčku dok je još mlada”?
Kako su, najzad, Hrvati uopće naselili Dioklecijanovu palaču i sagradili oko nje cijeli grad, kako je Split punih hiljadu i sedamsto godina funkcionirao bez upečatljivog i efektnog vizualnog identiteta? A vjerovali ili ne, funkcionirao je.
Stoljeća je Split nekako preživio bez vizualnog identiteta, dolazili su ovamo i Mlečani, i Turci, i Francuzi, a lijeni Dalmatinci u svih tih hiljadu i sedamsto godina nisu se sjetili da Turčinu bar na vreću maslina kojom su plaćali danak stave nekakav zgodan znak, svetog Duju, Marjan, grb Hajduka, to je recimo zgodno, hajduk je turska riječ, i svaki bi kujundžijski kalfa u najzabitijem kutku otomanske imperije na spomen drumskih razbojnika odmah znao da je riječ o Splitu i Dalmaciji.
Neka svaki dvadeseti nakon toga ženi predloži odmor na toplom Jadranu, eto učas Dalmacije pod pravom opsadom Turaka - vidite kako je jednostavna ta ekonomska logika.
Split je relativno kasno shvatio važnost vizualnog identiteta i nije čudo da ga je Zagreb, koji se nije ni rodio kad je Split slavio hiljaditi rođendan, odavno pretekao i postao hrvatskom metropolom.
Govorite vi što hoćete, ali tko zna kako bi povijest išla da je u ono doba, kad je austrougarska uprava odlučivala o sjedištu Hrvatskog kraljevskog vijeća, svoju kandidaturu za glavni grad istaknuo i Split, pa da su splitski gradski oci na prezentaciji u Beču dijelili carskim činovnicima ukusno dizajnirane poklon-sanduke u obliku sarkofaga svetog Duje s jednostavnim i lako pamtljivim logotipom Splita u bojama hrvatskoga grba, ali i austrijske zastave, crveno-bijelo - promućurni dizajner tako bi kupio Kaisera s dvije boce dalmatinskih vina, jednim bijelim i jednim crvenim.
Eh, gdje bi danas bio Split da je bilo samo malo više pameti i poduzetničkog duha!
Uostalom, pogledajte kako je grad procvjetao otkad ima svoj vizualni identitet, dojmljivi stilizirani zvonik svetog Duje na plavoj podlozi, komponiran od brojki “1700”, koje simboliziraju 1700 godina Dioklecijanove palače. I da nikad u životu niste čuli za Split i Hrvatsku, kad vidite taj znak prva vam asocijacija mora biti Split i zvonik svetog Duje. Iskreno, ne znam nikoga tko je vidio taj znak, a da nije odmah poželio doći i investirati u Split.
“Šefe, gdje ćemo graditi tvornicu touch-pode računala?”, pita na sastanku glavni menadžer Microsofta, a Bill Gates će na to: “Vidio sam jučer na internetu logotip Splita.” “Split, Hrvatska? Znam, kako ne znam. Zvonik od brojeva?” “Da”, nastavit će Bill. “Sviđa mi se to. Romanički zvonik od brojki, sudar tradicije i novih tehnologija, shvaćaš, kamene bifore kao srednjovjekovni Windowsi, simbol grada kao binarni sustav jedinica i nula... taj Split, ako mene pitaš, zna što hoće!”
I eto učas u Splitu ulaganja od milijardu i pol dolara, deset tisuća radnih mjesta, Las Vegas u gradskoj luci - Veli Vegaš, nazvao bi ga razigrani mladi copywriter - poslovni toranj Microsofta kao tristometarska replika svetog Duje, sve s romaničkim Windowsima, i zlatne palme na Rivi, kupljene od budžetskog suficita u duty-free-shopu u Dubaiju.
Vizualni identitet, međutim, mora se stalno mijenjati i osuvremenjivati jer u današnje globalizacijsko vrijeme postoji teoretska opasnost da nakon nekog vremena svi na svijetu znaju vaš vizualni znak i ne postoji više nitko kome bi trebalo objašnjavati da binarni kampanel zapravo označava Split - svi to već znaju, i gdje ste onda?
Dobar je primjer New York: ima li itko među vama tko ne pamti ono “I love NY” s crvenim srcem umjesto “love”? Taj je znak postao opće mjesto, toliko opće da više nikoga zapravo ne zanima: zato vulkanizeri, shvatili ste, ne investiraju u New York i ne otvaraju radnje na Times Squareu, nego na Sirobuji.
Osim toga, logotip Splita je zastario i valja ga, kako bi se to na hrvatskom reklo, updateovati. Pune su tri godine prošle od 1700. rođendana Dioklecijanove palače i zvonik svetog Duje trebao bi, ako ćemo po zanatu, biti izrađen od brojki “1703”. Jedini je problem taj što 1703 nije okrugli broj, a drugi što je, s tom zaobljenom trojkom na kraju, 1703 zapravo okrugli broj, u grafičkom i statičkom smislu prilično nezahvalan.
Osim toga, što bi dizajneri radili kad države, regije, gradovi i vulkanizerske radnje ne bi sezonski mijenjali vizualni identitet? Dizajnera, copywritera i advertisera danas ima više nego nekad metalaca, građevinara i rudara zajedno, golema je to vojska, najperspektivniji gospodarski resor, i strah me i pomisliti što bi se dogodilo kad bi oni ostali bez posla.
Već vidim sto tisuća gnjevnih mladih dizajnera na Rivi, kako pred policijskim kordonom prijeteći vrte šarenim vrpcama sa zakačenim i-Podima, i-Phoneima i ostalim must-have-gadgetima. “Dizajneri su u štrajku”, šapću ljudi sa zebnjom i zaključavaju se u kuće, a grad se raspada u totalnom kolapsu, bez vizualnog identiteta.
Zato samo potpuno neupućeni ignorant može reći da je novi logotip bacanje novca na gluposti i da Split ima većih problema za rješavanje, pa ćete tako čuti čak i takve kolosalne gluposti poput one da je važnije urbanizirati divlja naselja i dovesti kanalizaciju u predgrađa nego osmisliti novi vizualni identitet Splita.
Pitam ja vas - je li australskom farmeru koji negdje u zabiti Novog Južnog Walesa gleda CNN važnije da Mejaši imaju suvremeni trobojni semafor ili da Split ima moderni trobojni znak?
Novi Split, s Hiltonima i Sheratonima na istočnoj i zapadnoj obali gradske luke, kockarnicama u obliku Keopsove piramide i Taj Mahala, neonskim odsjajem duginih boja u moru, morao bi imati jednostavan znak, koji bi sjedinio hrvatsku tradiciju i novi imidž grada. Sveti Duje, Marjan, more, Hajduk, Riva, palme, agave, picigin i ostale trivijalne kič-budalaštine pripadaju, jasno, smetlištu povijesti umjetnosti.
Dugo sam razmišljao o tome - nisam vam rekao, u mladosti sam se bavio malo dizajnom - i dosjetio se idealnog rješenja, jednostavnog i zahvalnog za široku upotrebu, od šolja za kafu do privjesaka za automobilske retrovizore. Boris Ljubičić će se možda naljutiti, ali molim lijepo, nije ih on izmislio: dakle, dvije crvene kockice za popularnu kockarsku igru Lucky Dice.
Ha, što kažete? Crvene kockice kao prepoznatljivi hrvatski trade-mark, a istodobno i kockarski simbol, znak dobitka, profita, neslućenih mogućnosti i novog Splita, Velog Vegasa.
Slogan? “Kocka je bačena. Eno je u Splitu.”
U jučerašnjem on-line izdanju Jutarnjeg lista naišli smo na zanimljivo razmišljanje Borisa Dežulovića o temi koja je prije nekoliko dana aktualizirana od strane splitskog poglavarstva. Naime, radi se o osmišljavanju vizualnog identiteta grada Splita.
