Split-Online.com

Ljeto 1890., "u gradu kao nikad užasna sparina. Bio je blagdan pa se svijet žurio ma i hrpimice na polje u potjeru za svježini zrakom.

Netko gospodskom kočijom, netko seljačkim kolima, netko željeznicom ili brodom, a netko pješke. Svi jednakim naporom stali bježati put Kaštela. Nekoga je čekao već unaprijed naručeni ručak dočim se većina nadala pečenki onamo na livadi uz čašicu crnog kaštelanskog i uz prijateljski razgovor."

Pozivajući sugrađane da iz vreve najvećega grada pokrajine "pobjegnu" u Kaštela, Narod podrobno opisuje tamošnju turističku ponudu. Najčešće se, i to brodom, odlazilo u Kaštel Stari. Tamo je postojala dobro uređena luka u koju su pristajali i najveći brodovi, čak oni koji su prometovali na redovitoj jadranskoj liniji Kotor-Rijeka—Trst.

Prva stvar koja je Splićane, i ne samo njih, ovdje oduševljavala bilo je crno vino "kaštelanac", koje svi ističu kao vrhunski enološki užitak. Kaštelancu valja dodati "glasovite kaštelanske makarune", svježu domaću tjesteninu koja je pripravljana s raznovrsnim i pikantnim umacima.

Vrhunac turističke ponude bio je tada vrlo poznati sajam na koji su dolazili gosti s područja od Sarajeva do Šibenika. Posebno živopisnu ponudu imao je Kaštel Sućurac. U središtu mjesta, "na trgu bijahu poredane stolice i stolovi, na stolicama ljudi, a na stolovima raznovrsne posude, uvijek pune, kako je običaj kad je dernek".

Stoga ne treba čuditi da je Sućurac bio omiljeno odredište, posebno kad su u pitanju fešte uz vjerske blagdane. Štoviše, kako bi unaprijedili svoju ponudu, okretni Sućurani su 1890. godine od crkvenih vlasti isposlovali dopuštenje da njihovi gosti za Veliku Gospu ne moraju postiti: nakon izvršenih vjerskih obveza bezbrižno su uživali u delicijama koje im domaćini nude.

Gledano iz perspektive suvremenog života, posebnu je kvalitetu ovoj ponudi davala avantura putovanja do Kaštela. Narod Splićanima preporučuje romantično putovanje brodom iz luke na današnjoj Rivi. Cijena je bila umjerena.

Putovanje vlakom, s druge strane, još je uvijek bilo novost jer još nije bilo prošlo ni punih deset godina kako su se prve željezničke pruge pružile pod Dalmaciji. A putovalo se sporo. Do Kaštel Sućurca otprilike pola sata.

Treće prijevozno sredstvo, kočija, imalo je najdužu tradiciju, no nije baš bilo ni udobno ni jeftino. Za vožnju prašnjavim putem na "dernek" u Sućurac ili na sajam u Kaštel Stari plaćalo se od dvije i pol do četiri forinte, što je bilo prilično skupo ako se zna da je prosječna radnička dnevnica iznosila jednu forintu.

Budući da je životni standard većine ondašnjih Splićana bio prilično nizak, ne treba čuditi da je bilo mnogo onih koji su na put kretali pješice. Kako je to izgledalo, opisuje Narodov reporter, koji je u potrazi za pričom propješačio nekoliko kilometara od Sućurca do Lukšića.

Hodajući prašnjavim putem, zapazio je Gomilicu i njene pralje, vrijedne pučanke koje su u doba kad nije bilo perilice brinule o čistoći splitske gospode. Kambelovac, koji je reporter vidio kao mjesto okruženo bujnim zelenilom i voćnjacima, Narod hvali zbog lijepih vatrometa na Kozjaku. U Lukšiću, pokraj perivoja u nastajanju, Narodov dopisnik spominje vikendice splitske gospode te gostionice kao stvorene za feštanje u dugu ljetnu noć.

Bacajući otud pogled prema Splitu, ovaj nam je neznani novinar ostavio sliku koja danas izgleda kao fantastično putovanje u prošlost. Naime, "Spljet se nije vidio", zaklonjen Marjanom koji "pruža svoje gole bokove". Iza obzora je virio samo zvonik Sv. Duje, koji je, okovan u skele, iz daljine sličio na neman.

Mogu li Kaštela oživiti svoju ekoturističku prošlost? Namjeravaju li, na primjer, tvorci projekta marine u Kaštel Gomilici oživiti stari kaštelanski turistički brand? Hoće li, u skladu s tim, Kaštela doživjeti da zaborave mračno naslijeđe nerazumne industrijalizacije provedene sredinom 20. stoljeća? Odgovor će, naravno, pokazati vrijeme.

Slobodna Dalmacija