 Razgovor sa akademikom Dinkom Kovačićev u Slobodnoj Dalmaciji je obavio poznati splitski kroničar Milorad Bibić Mosor. Pročitajtešto akademik Kovačić ima za kazati o stanju u Splitu.
Je li točno da čak ni među svojim prijateljima niste htjeli kazati – sviđa li vam se nova Riva ili ne? O njoj se mjesecima vode polemike u kojima sudjeluju ljudi od struke i obični građani, bilo bi zanimljivo čuti što o toj temi kažete vi, nesumnjivo jedan od najvećih hrvatskih arhitekata...
- Hvala vam za to najveći, ali ako je moguće, izostavite to. Nažalost, polemizirali su politikanti, najviše, a to a priori isključuje i dobronamjernost i razum. S ishitrenim pogrdama nisam se slagao. Bio sam zadovoljan Rivom, gotovo do samog kraja. Podom, skladnim rješenjem partera južnog dijela, sve tako do iznenađenja na sjevernoj strani - štekata, rasvjete i nosača tendi!
Marmontova je prekrasna
•• Te stupove, koji me podsjećaju na vješala, mnogi smatraju najvećom pogreškom, neki čak i ruglom Rive...
- Tu se „presolilo“. Velika količina dizajna uvukla se u arhitekturu, sve to u ime samo ljepote. Dodao bih, osamostaljene ljepote, a ona ne uključuje prisutnost. Smisao je svake arhitekture u spoju prostora i ljudi. Upravo taj trenutak spoja nadilazi pravila svake forme i postaje život. Zaključimo: Rivi ocjena plus! Suvremenim arhitektonskim jezikom zapisano je vrijeme, ali ipak uz već rečeno – ali!? Što sad? Nemam pojma. Činjenica je da još uvijek na njoj nema vreve, recimo kao u Marmontovoj...
•• ... Želite reći da su Splićani prihvatili novi izgled Marmontove ulice!
- Marmontova ulica je prekrasna. Ona je u svako doba dana puna ljudi. Potvrdili su je svojom prisutnošću.
•• Pjaca je desetljećima bila svakovečernje okupljalište splitske mladosti. Odjednom je počela – zjapiti prazna!?
- U to vrijeme mi mladi svaku večer tiskali smo se na njoj. Vrvila je od mladosti. I, gotovo odjednom je prestala biti mjestom okupljanja. Zašto? Možda samo zato što se promijenila rasvjeta? Znate, kuće, štekati, butige, mladići i djevojke, pa tako i rasvjeta, ravnopravne su čestice koje su sagradile raspoloženje, baš tu naročitost Pjace. A štimung, to raspoloženje, plaho je kao grlica, samo malo zašuškaš i - nestane. Možda je tako nova, neuspjela rasvjeta bila taj izmaknuti kamenčić zbog kojega se sve sorilo. Nestalo je čarolije koja je Pjacu činila najpopularnijim splitskim okupljalištem.
•• Ajmo s Pjace i Rive skočiti na Marjan!
- Opasno je nad Marjanom. Tamo lete ptice grabljivice. Profiteri maskirani u dobronamjernike stalno nešto nude. Oni žele, čujte ovo, oplemeniti Marjan izgradnjom nekakvih rezidencijalnih vila uz more. Već sam nekoliko puta kazao: na Marjanu se pod hitno mora povući čvrsta crta, umjesto one tanke treperave linije, koju svakodnevno preskaču mangupi. Konačno treba shvatiti da i najmanja gradnja na Marjanu znači njegovo rušenje.
Otužno vrijeme profita
•• Kazali ste da se i kao arhitekt i kao običan
stanovnik Splita svakodnevno borite za Split...
- ... Split je moj centar svemira. U njemu je sve ono što ja volim. Tu je moja
obitelj i svi moji prijatelji... Ja ne ludujem za Pjacom, Marjanom, Rivom, pa čak ni
morem ni klimom. Ne. Split su za mene svi moji odnosi, ljudi, prijateljstva i poznanstva.
I da sutra svi ovdje nabrojeni odu živjeti, recimo u Slavonski Brod, ja bih bez razmišljanja,
iako volim svoj splitski ambijent, otišao živjeti u slavonsku ravnicu. Otišao bih za
mojim Splićanima jer ja sam njihov neodvojivi dio. S njima sam se naučio živjeti i s
njima uživam živjeti.
•• Jednom ste izjavili da Splitu najviše nedostaju – Urbanistički zavod i Frano Gotovac!
- To i danas mislim. Odlazak uglednog arhitekta i nadasve pravednog i britkog kritičara Frane Gotovca nenadoknadiv je gubitak za Split, a nestanak Urbanističkog zavoda fatalna točka u vremenu ovoga grada. Ali nestao je. Pa po stoti put ponovit ću: Splitu je nužan Urbanistički zavod, čovjek urbanist, stručnjak od autoriteta, vođa tima kojemu ćemo povjeriti prostor. Glavno je da i institucija i taj čovjek moraju biti imuni na politikantska treperenja. Jedino tako zaustavit ćemo mangupe i sitne politikante koji solidno plivaju kroz ovo otužno vrijeme profita, a za koje su sve naše objektivne vrijednosti, naša povijest, naša kulturna dobra i sve naše ambijentalne naročitosti samo sirovina.
Osamostaljena ljepota
•• Studentima često ponavljate rečenicu: stvarati iz oduševljenja vrhunac je sreće!
- To je moje geslo, poimanje posla kojim se cijeli život bavim. Svaki put počinjem iz početka. Svaka je nova kuća nova priča, svijet za sebe. Već pola stoljeća na isti novi način. Najprije sakupljanjem podataka i znanja za određenu temu izgraditi uvjerenje, a tek kad se uvjerenje rasplamsa u oduševljenje, to je stanje iz kojeg smijemo funkcionirati. A kad je kuća gotova, to je onaj trenutak domjenka, kravata, sivih odjela i uređenih gospođa. U svima svečanost otvaranja, a u meni neka sjeta. Rekao bih, tuga svojstvena svim rastancima. Trenutak je to transformacije, kao kad se ličinka pretvara u leptira, posao će se pretvoriti u moga još jednog anđela čuvara. I tako jedna po jedna, sve moje kuće, ti anđeli čuvari, nastavljaju me hrabriti, štititi i snažiti. Tako im govorim i tako me razumiju moji studenti, moji ponosi i produžeci, a njihova tako laka i prisutna zahvalnost meni puno znači.
•• Za arhitekte govore da su zavidni jedni drugima „više nego je to normalno“, a za vas svi tvrde da ste cijepljeni od osjećaja profesionalne ljubomore i zavisti...
- Precjenjujete me. Možda me razlikuje samo spoznaja što se ni s kim ne mjerim i svjestan sam da je svaka kuća koju sam napravio baš najbolja koju sam ja mogao napraviti u tome trenutku. Time se uistinu ponosim.
•• Protivnik ste, citiram vas – prostora koji se šepuri osamostaljenom ljepotom!
- Spoj čovjeka i prostora početak je svakog smisla u arhitekturi. To je ono što me zanima. Sama ljepota u prostoru, rekao bih, samo je zadovoljenje trenutka i sebi svrha, čista laž i prevara. Kuće su isto kao i ljudi i gradovi su isto kao i ljudi. Prilagoditi se, čineći s ambijentom novi sklad, obaveza je koju nalaže pristojnost.
•• Koje su vam trenutačne preokupacije i koji projekti na stolu?
- Baš prije nekoliko dana svečano je otvoren moj novi objekt u Rijeci. To su ceremonijalni prostori novoga groblja Drenova. Prostor za tugu – zaista naročita namjena. Možda zato što je zadnji, doživio sam ga kao šećer za kraj. Dao bih sve da mi je ta kuća u Splitu, jer Bog zna kad ćemo se opet vidjeti. Ako nekad ulovim zlatnu ribicu, zaželit ću da angažira sve bagere i helikoptere, pa da mi je donesu.
Sreća s Pjace
•• Ta proizvodnja radosti, veselja, čini vas najredovitijim posjetiteljem splitske Pjace...
- Vratili smo se opet na Pjacu. Prošlo je vrijeme, ona mladost je ostarila i raštrkala se. Ja sam potpuno sijed i još uvijek Pjacu puno volim. Na Pjaci mi je lijepo. Drage su mi moje „face s Pjace“, to druženje i ćakule, lagane polemike. Pričao sam puno puta priču o Parizu. Milijun ljudi, a niti jedan čovjek. Grozim se boravka po velikim europskim metropolama. Tamo ti prođe dan, i tako svaki dan, a da nikog ne pozdraviš. Na našoj Pjaci dijele se pozdravi. Ćutim baš da u tome sudjelujem, i to me ispunjava. Na našoj Pjaci čovjek cili dan može biti čovjek.
•• Na vratima vašeg ateljea nalazi se lastavičje gnijezdo, čuo sam da njega spominjete i prvog dana predavanja studentima...
- Da. Na vratima je lastavičje gnijezdo, kao simbol građenja, a još važnije jer je to jedini prostor na svijetu koji je apsolutno točan. Ima lastavica blata kao blata, a ipak gradi samo koliko treba. Točno, zato što nije opterećena taštinom. Gnijezdo je na vratima, a i u predavanjima, da upozori i mene i sve moje studente kako je mjeriti mjeru dužnost i pravilo našeg zanimanja.
•• U predizbornom smo razdoblju, politiku nismo ni spomenuli...
- I nećemo! Ni slučajno!
Opsjednut tićima
•• Ja sam tičar. Tako su me zvali i profesori iz gimnazije. Spadalo je to tada pod negativan kontekst, a ja do danas ne razumijem što ima loše u voljeti, pa makar ptice. Kad sam bio mali, vjerojatno je to općenito starije ljutilo, jer sam svaku želandu picavao, pa je patila škola. A meni, u mojim specifičnim okolnostima, ptice su dozvoljavale da ih volim i meni je to bilo dovoljno. E tako, u kontinuitetu više od šezdeset godina opsjednut sam tićima. Bez njih nisam mogao čak ni u vojsci. Odslužio sam JNA u dalekom Kičevu. Sjećam se za neki državni praznik uređivale su se zidne novine. Lijepo sam crtao i nacrtao sam Jajce i druga Tita kako izranja iz slapa i crvene zvijezde. Zadovoljni kapetan želio mi je ispuniti želju. I tako sam u vojci uživao okružen s tridesetak grdelina. Rekao sam već, kad sam bio mali, moji tići su ljutili profesore. Sad kad sam veliki, moji tići potpuno bezrazložno ljute policajce. Momentalno imam status krivolovca, a ja zbog straha ništa manje ne volim ptice. Kako ja, tako i još puno splitskih tičara. Poznajem ih gotovo sve, i garantiram vam bolji su od drugih. Topliji su i razgovori su im topliji, bolje se druže, slađe marendavaju, gledaju u zeleno i uopće ne politiziraju.
Balun na Jadrana
•• Vjerujte mi: ni najveći Pele nije volio igrat balun više od mene, ni njemu balun nije donio više kristalnog veselja. Na Jadranovu bazenu teren sa čuvenom skalinom. Svaki novi razbio je makar palac, a mi tu skalu nismo ni primjećivali. I tako desetljećima svaki dan. I još bi, da nas godine nisu otjerale. Igrati balun s Aftom, Svarom, Josipom, Đinom, Gobom, Bracom... Ma neću ih dalje nabrajati, nekoga bih sigurno zaboravio, bila je za mene svaki dan nova svečanost. Ne smijem preskočiti Jamana, bio je ključna figura u mojoj nogometnoj karijeri. Znao je pokazati i naučio me je dvije finte. Jedna se zvala kurbla, a druga bicikla. Rolao sam ih na Zvončacu. Nije im bilo lako, a Josipu je bilo najteže. Taj balun na Jadrana, rekao bih, bila je to jedna prava mala butiga u kojoj smo proizvodili kristalno čistu radost. Nekad bilo, sad se spominjalo. Kao najveća vrijednost ostala su nam sjećanja.
Uzor: razrednica!
•• Ja ne mogu izdvojiti nekoga tko mi je bio baš uzor, koga sam slijedio. Pogotovo ne u struci. Ipak jednoj osobi zahvalan sam zauvijek. To je moja dobra razrednica, pokojna gospođa Alemka Jurić. Dojmila me se ozbiljnost njezina savjeta, kad sam posrtao u gimnaziji. Moja dobra vila.
Utorkaši
•• Utorkaši su prijateljstvo. Biti utorkaš je ponos i sreća, a ujedno i najdraža obaveza. Reći ćete: kako zajedno sreća i obaveza!? Obaveza podrazumijeva samo minimum protokola kojega se mi bez pogovora pridržavamo. Recimo, kao ustav, koji obavezuje na neizostavno prisustvovanje svakog utorka na večeri i zahtijeva maksimalno međusobno uvažavanje i toleranciju. I to je sve što uvjetuje četrdeset godina iskrenog prijateljstva. Sada nas je ostalo dvadeset. Nažalost, bolest, pa i smrt, tuče nam najdraže.
Slobodna Dalmacija
|
